Start My Love Story Vaša nova istinita priča: “Sami protiv svih”

Vaša nova istinita priča: “Sami protiv svih”

SHARE

love1

My Love Story je vaša rubrika – šaljite nam svoje istinite ljubavne priče na e-mail adresu bravo@color.rs a u subject stavite “Za My Love Story”.

Teško je poceti pisati nakon toliko vremena ali sa konstantnim sjećanjem… Ipak je lijepo podijliti nešto što se desilo i tužno u nekom smislu, ali bar svi koji čitate znate da niste jedini koji patite, jer to isto mislim kad čitam sve vaše priče.

Dakle od početka…

Upoznali smo se u školi, bili najbolji prijatelji (kako to inace zna biti).

Odrasli skupa, dijelili sve gluposti, zafrkacije… Do 8. razreda kad su počele neke čudne poruke sa obje strane, leptirići u stomaku, kucanje srca 100 na sat dok čekam odgovor i tako. Počela su duga dopisivanja i izbjegavanje fizičko. Praktično počeli smo se dopisivati, ali i bjezati kad se sretnemo na ulici. Trajalo je to mjesecima, on je bio već moja ljubav, moje sve i samo sam čekala kad će mi prići tako da bude i zvanično.

I desilo se i to… Taj 1. maj najljepsi dan, najljepse doba mog života, kao dvije budalice smo se gledali, gledali i konačno mi je prišao, zagrlio me i poljubio. Od tada je počela bajka, moj prvi poljubac, prvi osjećaj svega…

Nizali su se prelijepi dani kao biseri…

Jedino loše od svega je što čim su moji saznali da nismo više prijatelji nego da se zabavljamo puklo je sve. to jest oni.

Počeli su mi braniti da ga viđam (nije da sam ih poslusala). Ja sam svaki dan u školi viđala moju ljubav, moj život, moje sve.

Dani su prolazili, a mi smo se sve više volili… Znam da je i on volio mene istom jačinom kao ja njega… Bili smo skupa protiv svega…

Godine naše ljubavi su prolazile, tako smo se volili, ali isto tako i krili, jer moji nikad se nisu pomirli s tim. Tako da sam za njih bila sama, a za sve ostale NJEGOVA i SAMO NJEGOVA. Čudo je ta ljubav bila. Sjecam se jedne zime, jednoh snijega koji je bio visok možda pola metra i još su padale te prelijepe krupne pahulje. Iznenada mi je rekao: “Jel vidiš koliko pada snijeg, i koliko je već napadao toliko da volim tebe.” Danas mi suze na oči svaki put kad vidim snijeg… Da, danas jer nakon 2 godine 6 mjeseci i 12 dana mi smo se ostavili jer ja nisam mogla više kriti sve, nisam uspjela podnijeti sve laži mojim roditeljima.

Bolno je bilo, da sve mogu vratiti unazad nikad to ne bih uradila, borila bih se do smrti za njega jer ni dan danas nakon 7 godina ja ga nisam zaboravila. Sjecam se da kad smo se ostavili oboje smo probali sa drugima ali smo ih uporno ostavljali, nije išlo ni tad ni nikad.

Do jednog ljeta kad sam ja upoznala jednog lijepog crnog momka sa zelenim očima koji me je očarao, ne znam ni kako. Otišla sam iz mog grada i nikad više nisam vidila ljubav mog zivota. Znam da je dugo patio za mnom baš kao i ja za njim. Ja nakon 7 godina braka za drugim i sina kojeg sam rodila nikad nisam uspjela zaboraviti njega, ne prođe ni jedan dan da ga se ne sjetim i ne zapitam gdje je on sada. Kad bih ga samo vidila…

Eto ukratko o mojoj ljubavi koja se ne zaboravlja i jedan savjet za vas koji možete jos uvjek nesto promjeniti: borite se za onog kojeg volite, nemojte misliti na ponos i sve drugo, mislite na ljubav koju ako izgubite NEĆETE IMATI NIKADA VIŠE…

Njegova curica zauvjek

OSTAVI KOMENTAR